Ademaga Mešić

From Wikipedia, the free encyclopedia
Jump to navigation Jump to search
Ademaga Mešić
Ademaga Mešić.jpg
Ademaga Mešić, before World War II
Born(1868-03-25)25 March 1868[1]
Died1 July 1945(1945-07-01) (aged 77)
Other namesAdem Agha Mešić
Occupationmerchant, landowner, politician and military officer

Ademaga Mešić or Adem Aga Mešić[2] (25 March 1868 – 1 July 1945)[3] was a Bosnian politician and military officer who served in the Austro-Hungarian Schutzkorps, and later a member of the Ustaše government of the Independent State of Croatia for Bosnian region during World War II.

Ottoman Bosnia[edit]

Mešić was married without children, and considered himself to be a Croat.[1][4][5] He was the publisher of Behar, a Bosnian Muslim political journal published in the period 1900–11.[6]

Austrian annexation of Bosnia and Herzegovina[edit]

Mešić belonged to a Croatian-Muslim bloc installed in 1908 by the government of Austria-Hungary to support its annexation of Bosnia and Herzegovina.[7] As a Germanophile, he was a leader of the Muslim supporters of the annexation of Bosnia and Herzegovina who renounced any kind of autonomy, including one based on religion.[8] In 1908, he established the Muslim Progressive Party, which had a pro-Croat orientation.[9] He wrote and published a work titled "Moj odgovor bezimenim klevetnicima".

First World War[edit]

At the beginning of World War I he was military commander in the Schutzkorps, an auxiliary volunteer militia established in Bosnia and Herzegovina by the Austro-Hungarian authorities.[10][11] The unit he organized and commanded was also known as "Ademaga's Army" (Croatian: Ademagina vojska).[12] After the war Mešić was a poultry trader in Tešanj.[13]

Second World War[edit]

During World War II, he belonged to a narrow circle of Muslims who were supporters of the Independent State of Croatia and was vice-president of its government (Croatian: Doglavnik) with his seat in Banja Luka.[14] At the end of the war he escaped to Austria, only to be imprisoned by British forces, who extradited him to the new Yugoslav communist government.[15]

Trial and death[edit]

After the war he was tried. In his closing statement he said that he was only a loyal citizen of the Ottoman sultan, Austrian emperor and Yugoslav king Karađorđević in turn, emphasizing his willingness to continue his loyal service, now to the new communist government.[16] Mešić was sentenced to life in prison, where he died in 1945.[17]

References[edit]

  1. ^ a b Geiger, Vladimir (2008). Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946: Dokumenti : Zagreb i središnja Hrvatska. Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. p. 418. ISBN 978-953-6659-36-4. MEŠIĆ ADEMAGA. rodj. 25.XII.1869. g. u Tešnju, Hrvat, musliman, oženjen, bez djece, dobrog imovnog stanja, navodno neosudjivan
  2. ^ Oriente moderno. Istituto per l'oriente. 1942. p. 42. Retrieved 12 December 2013. ...doglavnik Ademaga (Adem Agha) Mesic...
  3. ^ Sančević, Zdravko (1 January 1998). Pogled U Bosnu: Zapisi Veleposlanika. Naprijed. p. 371. ISBN 978-953-178-092-6. Retrieved 12 December 2013. Ademaga Mešić (1868.-1945.)
  4. ^ Kisić Kolanović, Nada. Ademaga Mešić i hrvatska nacionalna ideja 1895.–1918. godine // ČSP, Vol. 40, No. 3 (December 2008), pp. 1124:

    Budući da je nacija podijeljena na vjerske i regionalne skupine, Mešić ponavlja da je nužno razdvojiti pojam vjere od pojma nacije, te tvrdi: “Mi nismo Turci, nego smo po vjeri Muslimani a po naciji i našem lijepom hrvatskom jeziku Hrvati.”

  5. ^ Kisić Kolanović, Nada. Ademaga Mešić i hrvatska nacionalna ideja 1895.–1918. godine // ČSP, Vol. 40, No. 3 (December 2008), pp. 1128-1229:

    On vrlo jasno razdvaja pojam vjere od pojma nacije. Stoga uvjerava sunarodnjake da su “zavedeni da im je neispravno mišljenje u pogledu vjerskog nazora a naročito naziva našeg jezika kojim mi govorimo, da naš jezik nije bosanski i da bosanskog jezika nema nego da je naša pokrajina Bosna i Hercegovina obilježena tim nazivom i da je naš jezik hrvatski i da mi nismo Turci negoli da smo muslimanske vjere a hrvatske narodnosti”. U Hrvatskoj, dakle, “žive tri vjere ali jedna narodnost - hrvatska”. Prema Mešiću muslimani su po narodnosti “Hrvati muslimanske vjere, kao što Grci žive u Turskoj i nazivaju se Turci a vjere pravoslavne”. Očito je da je Mešić svoju bitku za jezik vodio na dva fronta: protiv srpstva i protiv bošnjaštva. On tvrdi da su Srbi “odvraćali muslimane od nacionaliziranja u duhu hrvatskom”, ali muslimani “nisu htjeli ni da čuju da oni govore srpski”. Srbi su također, nastavlja Mešić, “pomagali” Benjaminu Kállayu, zajedničkome ministru financija i upravitelju BiH u stvaranju bošnjaštva koje uključuje sliku da muslimani “nisu Hrvati i da naš jezik nije hrvatski nego da smo Bošnjaci a jezik bošnjački”. Stoga je Mešić glavnim kriterijem uspjeha svog “pokreta” za buđenje muslimana smatrao stvaranje “pravog osjećaja za svojim materinskim hrvatskim jezikom”. Dakle, jezik muslimana nije “bosanski” i “bosanskog jezika nema”, nego je “naša pokrajina Bosna i Hercegovina obilježena tim nazivom”, a naš je jezik “hrvatski”. (...) Prema Mešiću, muslimani su dokazali da su “nacionalni” upravo očuvanjem svoga jezika tijekom osmanskog razdoblja: “Osmanlije su nas silili da se turciziramo, da se odrodimo od svoje narodnosti, da od nas Hrvata naprave Turke (...) Mi smo sačuvali naš hrvatski jezik u našoj užoj domovini.”

  6. ^ Pregled. Nova tiskara Vrček i dr. 1933. p. 297. Retrieved 12 December 2013. Власник му је био Адемага Мешић.
  7. ^ Đaković, Luka (1985). Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata. Globus. p. 240. Retrieved 12 December 2013. Dvije značajne ličnosti u tom pogledu bili su dr Nikola Mandić i Ademaga Mešić.
  8. ^ Gaković, Petar N. (1939). Bosna vilajet. Brača Jakšić. p. 22. Retrieved 12 December 2013. Било је међу муслиманима, нешто школованих ефендија, који су били и против борбе за вјерску аутономију, (од тих су... Адемага Мешић који је био вођа)
  9. ^ Allworth, Edward (1994). Muslim Communities. Duke University Press. p. 126. Retrieved 12 December 2013. In 1908, Ademaga Mesic set up the Muslim Progressive Party which had a Croatian orientation,
  10. ^ skupština, Yugoslavia. Narodna (1936). Stenografske beleške Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije. p. 234. Retrieved 12 December 2013. Неки од њих су извршили огроман ороЈ насиља и по томе је нознат на злу гласу чувени Адемага Мешић из Тешња, који је одмах у по- четку рата организовао" читав пук шуцкора и кре- нуо с њим на Србију.
  11. ^ Ribar, Ivan (1951). Politički zapisi. Prosveta. p. 104. Retrieved 12 December 2013. ... Adem-aga Mešić, poznat još iz Prvog svjetskog rata kao organizator takozvanog »šuckora«,...
  12. ^ Sančević, Mirko (1982). Od Bosanskih šuma do Venezuele: dogadjaji i ljudi u mojim sjećanjima. Knjižnica Hrvatske revije. p. 131. ISBN 978-84-499-8433-4. Retrieved 14 December 2013. Kako aktivni konjanički časnik Dvojne monarhije Mundorfer je bio dodijeljen kao časnik za vezu s dobrovoljačkom Ade- maginom jedinicom, zvanom Ademagina vojska, koju je Ade- maga sastavio od tešanjskih muslimana, o svom je trošku...
  13. ^ Savić, Milivoj M. (1930). Naša industrija, zanati, trgovina i poljoprivreda: njine osnovice, stanje, odnosi, važnost, putevi, prošlost i budućnost. Izd. Ministarstva trgovine i industrije. p. 334. Retrieved 12 December 2013. Извозници су г. г. за живине Адемага Мешић из Тешња,
  14. ^ Dedijer, Vladimir; Miletić, Antun (1990). Genocid and Muslimanima, 1941-1945. Svjetlost. p. 53. Retrieved 12 December 2013. U uskom krugu Muslimana izrazito privrženih ustaškoj državi, pored Hakije Hadžića, nalazili su se Ademaga Mešić i Osman Kuleno- vić. Prvi je bio Pavelićev doglavnik, a drugi potpredsjednik vlade NDH sa sjedištem u Banjaluci.
  15. ^ Danas. Vjesnik. 1986. p. 74. Retrieved 12 December 2013.
  16. ^ Danas. Vjesnik. 1986. p. 75. Retrieved 12 December 2013.
  17. ^ Karihman, Ferid (1996). Hrvatsko-bošnjačke teme. Hrvatska Sveučilišna Naklada. p. 209. ISBN 978-953-169-063-8. Retrieved 12 December 2013. Ademaga Mešić (1868-1945.) ... na doživotnu robiju i u tamnici 1945. preminuo, ali je bio jedan od rijetkih visokih dužnosnika NDH, koji nije bio osuđen na smrt, zahvaljujući energičnim intervencijama onih, koje je zaštitio ili im život spasio.